Lepoglava.Net

Nakon što je hrvatski predsjednik Ivo Josipović nedavno posjetio Bleiburg, gdje je, između ostalog, izjavio da „svatko ima pravo na svoj grob“, Radoslav Artuković, sin Andrije Artukovića, ministra u vladi Ante Pavelića, koji je u bivšoj Jugoslaviji osuđen na smrt zbog ratnog zločina, u toj je izjavi prepoznao priliku da nakon 22 godine zatraži posmrtne ostatke svoga oca i dostojno ga pokopa. O tome, kao i o mogućnosti da je Andrija Artuković potajno pokopan na zatvorskom groblju u Lepoglavi, vrlo opširan tekst, na čak dvije pune stranice, „ekskluzivno“ je izašao prošlog ponedjeljka, 28. lipnja 2010. u najtiražnijem hrvatskom dnevnom listu, premda sam osobno to isto objavio daleko opširnije još 12. listopada 1995. godine, o čemu kao dokaz prilažem presliku tog mog teksta.

Da podsjetimo, 1986. godine Amerika je Artukovića (ministra unutarnjih poslova NDH) izručila Jugoslaviji. Bio je osuđen na smrt strijeljanjem, ali pogubljenje nije dočekao jer je umro u zatvoru u siječnju 1988. godine. Njegovim bližnjima nikada nije rečeno gdje je pokopan, a zahvaljujući vrlo pouzdanim izvorima, još sam 1995. godine objavio da je Artuković tajno pokopan na nepoznatom mjestu zatvorskog groblja u Lepoglavi. Tadašnji mi je urednik lista, nakon što je tekst bio objavljen, rekao da mu se javio Radoslav Artuković, sin ministra Artukovića, koji živi u Los Angelesu i američki je državljanin, te mu priopćio kako mu je najveća želja pronaći očeve posmrtne ostatke i pokopati ih uz majku u hercegovačkom selu Klobuk.

Dodao je da je u Americi pročitao tekst, koji ga je duboko dirnuo, te je zahvalio. Istinu pak o mjestu očeva pokopa sada napokon želi doznati, ponukan prije svega već spomenutom izjavom hrvatskog  predsjednika Ive Josipovića u Bleiburgu.

Zakonom zabranjeno odavanje mjesta ukopa

Naime, kako sam te 1995. godine pisao (a ovih je dana to ponovljeno u jednom našem dnevnom listu, op.a.), Andrija Artuković bio je kremiran, a UDBA je kriomice njegove posmrtne ostatke pokopala. Tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska posebno je zbog Artukovića donijela zakon prema kojem osuđenika koji umre očekujući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je pogubljen, a mjesto ukopa ne smije doznati ni najbliža rodbina.

U priče koje su tada kolale, da su pripadnici UDBA-e vrećicu s Artukovićevim posmrtnim prahom bacili negdje između Rijeke i Zagreba, bile su dezinformacija. Sve se više počelo govoriti kako je Artukovićeva urna s posmrtnim ostacima potajno pokopana na lepoglavskom zatvorskom groblju.

Doznao sam za nekoliko osoba za koje se pouzdano znalo da su tih godina radili na tim poslovima u lepoglavskoj Kaznionici. No na razgovor je pristao samo jedan od njih, i to pod uvjetom da mu nikako ne spominjem ime. On mi je rekao da Artuković nije bio ni dana u lepoglavskom zatvoru. Spomenuo je da su tada u Zagrebu razmatrali i takvu mogućnost, ali je Artuković ipak ostao u Zagrebu. Navodno im je bilo preskupo preuređenje dijela zatvora u Lepoglavi gdje bi on boravio u posebnom strogom režimu, pa su od toga odustali.

Naš sugovornik također nam je rekao da je u lepoglavskom zatvoru bila izrađena sigurnosna kabina u kojoj je tijekom suđenja u Zagrebu boravio Andrija Artuković. Potvrdio je da su tih dana ljudi iz Službe državne sigurnosti dolazili u Kaznionicu, gdje su nasamo razgovarali s najvišim dužnosnicima, svojim suradnicima. On smatra da je upravo tada i dogovoren način kako, kada i gdje na zatvorskom roblju u Lepoglavi, u najvećoj tajnosti, pokopati Artukovićeve posmrtne ostatke.

Odgovorno je potvrdio da nema govora da bi se posmrtni ostaci negdje bacili kao strvina, kad je postojao protokol kako postupati u takvim situacijama i gdje pokopati osuđenika čije tijelo nitko od rodbine nije htio preuzeti, ili ako je bio osuđen na smrt. „U takvim slučajevima to je isključivo bilo zatvorsko groblje u Lepoglavi, a najvažnije je bilo da nitko ne zna gdje je tko pokopan. A to se naročito odnosilo na sve one koji bi bili osuđeni na smrt“, zaključio je naš sugovornik.

HHO: Država mora pomoći u pronalaženju posmrtnih ostataka

No u Artukovićevu slučaju nije se postupalo prema pravilima koja su vrijedila za sve ostale osuđenike na smrt. Naime, ako bi osuđenik umro (kao Artuković, op.a.) čekajući izvršenje smrtne kazne, njegovo bi se tijelo predalo obitelji. Tako je trebalo postupiti i s Artukovićem, jer unatoč osudi, smrtna kazna nije bila provedena.

O najnovijem „slučaju Artuković“ ovih se dana u medijima očitovao Hrvatski helsinški odbor, koji smatra da hrvatska država mora pomoći obitelji Andrije Artukovića u pronalaženju njegovih posmrtnih ostataka! To obrazlažu time da nikada nije bila donesena odluka da se Artukovića kremira i njegov pepeo (kao što se nagađalo) raspe negdje na skrivenom mjestu! On je umro na izdržavanju kazne, stoga je tijelo trebalo predati obitelji, tvrde u HHO-u!

Oglasila se i Crkva, koja poručuje da za svog sina Andrija Artuković nije ministar u vladi NDH, nego otac kojeg želi i ima pravo pokopati, dodajući da država ima moralnu obvezu pomoći obitelji Artuković pronaći i proslijediti posmrtne ostatke ako oni postoje. Artuković je osuđen za ono što je radio za života. O pravednosti osude mogu govoriti  pravnici i povjesničari, no on kao čovjek, a posebno njegova obitelj, imaju pravo na dostojanstven pokop.

Mladen Genc