Sub24022018

Posljednje izmjene10:35:38 AM

Back Nalazite se ovdje: Home Zanimljivosti Zanimljivosti Intervjui Lepoglavčan očuvao baštinu Korčule

Lepoglavčan očuvao baštinu Korčule

bareli1
Najvrjedniji eksponat zbirke; amfora iz 35. godine prije Krista - pronađena je u ruševnoj kući
Ronilačka oprema iz 19. stoljeća

Korčula, otok pun prirodnih ljepota i zelenila te vrijedne kulturne baštine, u najvećem dijelu još uvijek nedovoljno istražene, ima i svoj etnomuzej, jedinstven na otoku i u južnom dijelu Jadrana. Ne bi to bilo ništa posebno i neobično da ga ne drži bračni par Škrablin, ljudi koji su, po domaći, „furešti“.

To se svakako može reći za Velimira, psihologa podrijetlom iz Lepoglave, dok je Dita domaća puca iz Blata, iz loze Marinović – Barilo, nekada kadrovik u Lepoglavskom zatvoru. Zanimljivost ovog para svojevrsnih zaljubljenika u starine je i podatak da su rođeni istoga dana istoga mjeseca samo u nekoliko godina razlike, a i vjenčali su se nakon nekoliko godina «hodanja » na zajednički rođendan. Do danas je njihova zbirka prerasla u najveći privatni muzej u ovom dijelu zemlje, a po mnogima, koji su bolje upućeni u ovu vrstu aktivnosti, i šire - i po broju eksponata i po njihovoj vrijednosti i posebnosti.

Kako je sve počelo?
Nakon što sam se doselio iz Lepoglave u Blato, a bilo je to 1996. godine, ozbiljnije sam se počeo baviti prikupljanjem, selekcioniranjem i restauracijom predmeta za koje sam smatrao da imaju povijesnu važnost za Blato, njegovu okolicu i otok Korčulu. Kako sam išao naprijed, tako se širio i dijapazon mojih interesa. Pronalazio sam predmete po starim, gotovo napuštenim kućama, neke sam i otkupljivao, a neke sam spašavao doslovno s deponija smeća. Inače, moja ljubav i ljubav moje supruge prema starinama Korčule datira iz 1969. godine kad smo od nestanka sačuvali prvi eksponat, komplet keramičkog posuđa za sol; posudice za papar, brašno, šećer, ocat... iz 18. stoljeća koje su i danas sastavni dio našeg postava. Naša ljubav prema starinama datira još iz doba kada smo živjeli u Lepoglavi, gdje smo i započeli ovaj naš, najprije hobi, a sada ozbiljan posao.

Kuću ste pretvorili u muzej. I ne samo kuću, već i dvorište, trijem, vrt...
Vjerujem da smo za Blato, koje je, moram to priznati, u početku s podozrenjem gledalo na naše aktivnosti, učinili dosta. To sada u mjestu priznaju svi, od samog načelnika općine, gradskih struktura, Turističke zajednice, učenika i profesora, do puka kojem je i namijenjena zbirka. Cilj nam je bio zaboravu otrgnuti jedan dio naše prošlosti, mladim generacijama na najneposredniji način pokazati kako su živjeli njihovi djedovi, pradjedovi, sve do prošlosti za koju smo uspjeli naći dokaze ljudskog postojanja.

U zbirci ima više od 5500 eksponata. Koji je najstariji?
Pomalo je neuobičajeno, ali u mojoj zbirci je i jedna stara grčka amfora za koju se procjenjuje, prema pisanom tekstu na samoj amfori, da potječe iz 35. godine prije Krista. Pronađena je u jednoj ruševnoj kući, zakopana u podrumskom dijelu i zaboravljena. Bio je to dug proces da bi ona bila očišćena i osposobljena da bude izložena, no na njoj sam radio satima i danima s posebnim užitkom, a sada je ona eksponat najviše kategorije vrijednosti našeg muzeja.

Za tako veliki broj eksponata potrebno je i dosta prostora. Prijeti li vam “iseljenje” iz doma?
Za sada više ne namjeravamo širiti prostor, jer bi onda doista morali svoj skromni dom posve napustiti i prepustiti ga eksponatima. Uživamo zajedno u svemu ovome, volimo kada nam dođu gosti, posebno naši Zagorci, kada im možemo pokazati kako se živjelo u prosječnoj blatskoj obitelji, kako je nekada izgledala “crna kuhinja“ s kominom i priborom, kako je izgledala spavaća soba, kojim su se alatima služili u obradi polja, maslina i vinograda, što su nosili ljudi u svečanim trenutcima i kako su se odijevali u svakodnevici odlazeći na polje i “u ribe“.

U vašoj višegodišnjoj i gotovo svakodnevnoj potrazi za predmetima, sigurno je bilo i neobičnih nalaza i događaja.
Prilikom «pregleda» jedne ruševne i zapuštene kuće, kada se iz nje na odlagalište odvozilo sve, zamijetio sam jednu plavu kutijicu od solea kreme. Ništa neobično na prvi pogled, ali kada sam ju otvorio, u njoj je bilo nekoliko zlatnika starih nekoliko stotina godina, očito davno zaboravljenih od vlasnika koji su davno umrli. Sada su i oni u našoj zbirci kao posebni raritet koji s ponosom pokazujemo.

Vaša zbirka ima i ime Etno-kuća Barilo. Što to konkretno znači?
Barilo je drvena bačva, ali ne obična kakve su poznate na sjeveru, s metalnim obručima i metalnim zakovicama. To je posebna bačva sačinjena samo od drvenih letvica, s drvenim obručima i poklopcem na jednoj strani, kapaciteta do 50 litara. U njoj su u pravilu, uz spremanje vina, najčešće domaći ljudi solili ribu, sardelu, inćune i črnce. Kako je obitelj moje supruge bila jedna od bolje stojećih u Blatu, jedan dio eksponata je naslijeđen, dio smo prikupili na razne načine, a u posljednje vrijeme se interes za starine probudio i kod domaćeg stanovništva što mene kao «dotepenca », koji sam prihvatio domaće običaje ali ne i sve navike, posebno veseli.

Uz etno-zbirku kod vas se mogu naći i različiti suveniri, domaće rakije, začinska bilja, ljekoviti čajevi i džemovi od kojih su neki nastali iz posve neobičnih materijala.
Da, moja supruga, a pomalo i ja, u tom dijelu ponude eksperimentiramo koristeći se starim receptima blatskih nona. Što se tiče rakija, mi smo po domaćim starim recepturama usavršili proizvodnju travarice, orehovače, rogačice... Nudimo i rakije od smokve, kadulje, mirte, anisa i još nekih autohtonih trava otoka Korčule. Što se tiče džemova, zasigurno je najzanimljiviji onaj od rajčice, a u ponudi su i svi ostali.

Od otvorenja naše zbirke za javnost 2005. godine, kroz nju godišnje prolazi u prosjeku 5000 – 7000 posjetitelja. Mahom u to individualni gosti, učenici škola otoka Korčule, Orebića, Dubrovnika, Stona.., ali imamo i sve više organiziranih grupa koje dolaze u Blato mahom s kruzera koji pristaju u Korčuli i Dubrovniku. Kod nas su bili gosti iz Japana, Kine, Tajlanda, a iz Europe gotovo da nema zemlje iz koje u našoj knjizi utisaka nemamo upisanu posvetu. Nakon brojnih posjeta, zimi najčešće radim na restauraciji eksponata, supruga se bavi izradom suvenira, prave se rakije, kuhaju džemovi, promišljaju začinske mješavine za jela, sve od domaćih prirodnih materijala. Uglavnom mira nemamo. Zaljubili smo se u starine, uživamo u njima, “kopamo” i dalje.

Izvor: Varaždinske vijesti